7.1 Jezična norma i jezična kritika u hrvatskom jeziku

Résumé

Kritika jezičnih normi kao rasuđivanje o prikladnosti jezika postoji u hrvatskom jeziku još od početka književnog jezika u renesansnom razdoblju. Promišljanje o varijetetima i kvaliteti hrvatskog jezika, koje se temelji na rasprostranjenosti i sposobnosti književnog izražaja, datira implicitno (u smislu izbora varijeteta) od kasnog 16. i ranog 17. vijeka. Već 1595. godine pojavio se Rječnik pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića, među kojima je i dalmatinski hrvatski koji uključuje jezično blago nekolicine varijeteta. Pored toga inkluzivnog leksičkog modela javljaju se i rana gramatička razmišljanja o rasprostranjenosti i kulturnom značenju varijeteta. Prvu hrvatsku gramatiku napisao je godine 1604. Bartol Kašić dajući prednost najrasprostranjenijem dijalektu, iako to nije bio njegov vlastiti dijalekt. Takva promišljanja bivaju eksplicitno formulirana u  18. stoljeću te daju temelj standardizaciji u 19. stoljeću. Od kodifikacije početkom 19. stoljeća možemo govoriti o jezičnoj normi. Stručni izrazi jezična kultura i jezična pravilnost upotrebljavaju se od (relativnog) etabliranja jezične norme početkom 20. stoljeća. Eksplicitna kritika jezičnih normi razvija se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (Katičić 1963,1965), sedamdesetih godina usmjerava se na adekvatnost pojedinačnih jezičnih izjava, osamdesetih dobiva na zamahu, da bi 1990-ih godina tijekom restandardizacije jezika postala vrlo prominentnom. U novije doba, od ponovnog etabliranja hrvatske norme, nastaje veći broj publikacija o jezičnoj pravilnosti (primjerice Pranjković 2010: Ogledi o jezičnoj pravilnosti).