9.4 Jezične ideologije i jezična kritika u hrvatskom

Abstract

Sve moderne razvojne faze hrvatskog jezika bile su na makrorazini ideološki obilježene. Sukladno renenesansnoj ideologiji, u 16. stoljeću dolazi do promicanja regionalnih jezičnih varijeteta, pri čemu varijeteti na obalnim područjima Dalmacije dobivaju status književnih jezika te postaju ravnopravni s ostalim standardnim jezicima. Cijeli se niz varijeteta uključuje u novi književni jezik te počinje upotrebljavati u stilistički različite svrhe. Od 16. stoljeća na sjeverozapadu se razvija i kajkavski književni jezik koji u kasnijim stoljećima postaje i naddijalektalni varijetet, no ostaje van odabrane standardne norme krajem 19. stoljeća te se nakon toga tek povremeno pojavljuje. U 16. stoljeću na jadranskoj obali nastaje dijalektalno raznolik, čakavski književni jezik. Situacija se mijenja u 17. stoljeću kada se čakavski i štokavski, a nešto kasnije i kajkavski dijalekti i njihovi izričaji počinju doživljavati dijelovima jednog jezika i nosiocima istog nadregionalnog identiteta. Od tog se vremena pojavljuju i težnje za nadregionalnim jezičnim ujedinjavanjem koje počinju s čakavicom i štokavicom, a nastavljaju se hibridnim jezikom književnika (iz tzv. ozaljskog književnog kruga) na čakavsko-kajkavsko-štokavskoj granici na zapadu. Ideja zajedničkog jezičnog blaga dovodi do pisanja rječnika koji obuhvaćaju različite dijalekte, te do djelomično hibridnih gramatičkih rješenja. Osim toga, u 17. stoljeću po nalogu Rima dolazi do normiranja jezika u svrhe katoličke protureformacije. Ova svrsishodna norma nije izravno inkluzivna, nego je apstraktna te povijesno i književno rekonstruirana jezična norma koja dopušta razne varijetete kao ravnopravne izgovorne mogućnosti. Stvorena je za potrebe prevođenja biblijskih tekstova te korištena u svrhu uspostave i utvrđenja identiteta. Početkom 19. stoljeća javlja se i politička i kuturna ideologija državnog jezika. Od tog vremena jezična norma kojoj se teži više nije apstraktna, već postaje odraz kulturne povijesti i političkog ideala nacionalne države. U 20. stoljeću, djelomično prisilno normiran zajednički jezik Hrvata i Srba (koji zanemaruje Bošnjake, Hercegovce i Crnogorce) služi političkoj ideologiji višenacionalne države koja nastaje nakon Prvog svjetskog rata, a od kraja Drugog svjetskog rata postoji kao komunistička država sve do 1991. godine. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća dolazi do oživljavanja norme pojedinačnih nacionalnih jezika, osobito u Hrvatskoj, što otvara put nacionalnoj i jezičnoj ideologiji i na kraju dovodi do raspada višenacionalne države Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije jezična se ideologija vraća povijesno utvrđenim jezičnim korijenima te upotpunjuje povijesno uvjetovanu izgradnju identiteta razlikujući je od konkurentnih varijeteta.